Kakvi nas poslovi čine sretnima i uspješnima? SUPERB model kvalitete posla i pregled novih istraživanja kvalitete rada u Hrvatskoj

Veza je čovjeka i rada fundamentalna jer je jedna od ključnih značajki ljudske prirode težnja da svoju energiju ulažemo u aktivnost koja je usmjerena k nekom cilju, odnosno u rad. U suvremenom društvu rad je u ljudski život najčešće integriran preko poslova koji, uz obiteljske obaveze, većini ljudi predstavljaju centralnu životnu aktivnost. Istovremeno, znatan je broj ljudi nezadovoljan i neproduktivan na svojim radnim mjestima pa napušta organizacije ili iseljava u potrazi za boljim poslom i boljom budućnošću.

U ovom predavanju predstavit ću naš pristup istraživanju kvalitete poslova koji polazi od pretpostavke da su poslovi onoliko dobri koliko nam zadovoljavaju temeljne psihološke potrebe. U nastojanju da sažmemo više od 50 godina istraživanja psihologije rada u jedan teorijski okvir, u našoj istraživačkoj grupi razvili smo SUPERB model posla. Prema tom modelu aspekti koji su važni za motivaciju i produktivnost na radnom mjestu jesu: ekonomska i psihološka sigurnost (Safety), kontinuiran psihološki razvoj na radnom mjestu (Upgrading), osjećaj svrhovitosti i smislenosti poslova (Purpose), slobodno upravljanje vlastitim ponašanjem (Empowerment), smisleni odnosi na radnom mjestu (Relationships) te doživljaj ravnoteže radne i ostalih životnih uloga (Balance). Osim teorijskog opisa pokazat ću niz naših istraživanja u kojima smo SUPERB karakteristike posla doveli u vezu sa zadovoljstvom poslom, angažiranosti na radnom mjestu te namjerom davanja otkaza / iseljavanja iz Hrvatske.

Ključni nalaz ovih istraživanja, provedenih na nacionalno reprezentativnim uzorcima hrvatskih radnika, jest da, premda je važna, plaća nije ključna odrednica dobrobiti i motivacije na radnom mjestu. Zadovoljstvo poslom, (ne)angažiranost na radnom mjestu i namjera davanja otkaza u jednakoj ili većoj mjeri ovise o stupnju u kojem su psihološke potrebe zadovoljene, odnosno koliko je posao SUPERB. Na kraju predavanja dat ću preporuke kako oblikovati poslove i radne okoline da budu usklađeni s ključnim psihološkim potrebama čime ćemo osnažiti potencijal za preventivne aktivnosti u radnim organizacijama.

Ključne riječi: kvaliteta poslova, SUPERB model kvalitete posla, namjera davanja otkaza, iseljavanje, zadovoljstvo poslom

Zvonimir Galić redoviti je profesor i predstojnik Katedre za psihologiju rada na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovi glavni istraživački interesi vezani su uz motivaciju i donošenje odluka u organizacijskom i potrošačkom ponašanju. Poslije doktorata iz psihologije na Sveučilištu u Zagrebu usavršavao se na Purdue University, Psychological Sciences (Fulbright’s Post Doctoral Research Award) i Australian National University, Research School of Management (Endeavour Postdoctoral Fellowship). Njegova istraživanja objavljena su u uglednim međunarodnim časopisima, a i održao je niz pozvanih predavanja na stranim visokoškolskim institucijama. Bio je voditelj dva istraživačka projekta Hrvatske zaklade za znanost („Implicitna ličnost i radno ponašanje“ 2014. – 2017., „Implicitna ličnost, donošenje odluka i vođenje u organizacijama“ 2018. – 2023.). Član je uredništva časopisa Journal of Vocational Behavior, International Journal of Selection and Assessment i Journal of Personnel Psychology. Suvoditelj je sveučilišnog poslijediplomskog specijalističkog studija Upravljanje ljudskim potencijalima koji zajednički izvode Ekonomski i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Od nepovoljnih okolnosti do uspjeha – jačanje izvršnih funkcija i otpornosti kod djece

Nepovoljne životne okolnosti u djetinjstvu, poput izloženosti traumatskim događajima, siromaštvu ili obiteljskim stresorima, mogu imati duboke i trajne, često negativne posljedice na razvoj djeteta. No, važno je prepoznati da dio djece, unatoč negativnim iskustvima, uspijeva napredovati i ispuniti svoj potencijal, odnosno biti uspješnima. Pri tome važnu ulogu imaju otpornost i izvršne funkcije djece. Otpornost se kod djece odnosi na njihovu sposobnost da izdrže nedaće i oporave se od teških situacija, pokazujući emocionalnu snagu i prilagodljivost, dok su izvršne funkcije kognitivne vještine koje pomažu djeci u donošenju odluka i učinkovitom upravljanju izazovima. Otpornost i izvršne funkcije kod djece su isprepleteni i komplementarni aspekti njihova razvoja. Njihovo poticanje, odnosno jačanje otpornosti i razvoja izvršnih funkcija svakodnevnim aktivnostima, ranom intervencijom i sustavima potpore ključni su za djetetovu dugoročnu dobrobit i uspjeh.

Silvija Ručević zaposlena je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku gdje je angažirana na kolegijima koji se odnose na psihometriju i socijalnu psihologiju. U znanstvenom radu najviše se bavi proučavanjem psihopatskih osobina ličnosti, rizičnog i društveno neprihvatljivog ponašanja te izvršnih funkcija kod djece i mladih. Do sada je objavila niz znanstvenih radova te je bila voditeljicom i suradnicom na brojnim projektima (Hrvatska zaklada za znanost, Zaklada Adris, FP7 projekt, znanstveno-istraživački projekti u sklopu zajedničke hrvatsko-slovenske suradnje te ERASMUS K2). Dobitnica je dviju nagrada Filozofskoga fakulteta u Osijeku za znanstvenu aktivnost. Uz znanstvenu aktivnost, surađuje s nizom organizacija civilnog društva kojima je u fokusu zaštita ljudskih prava i rad s marginaliziranim skupinama.

Osnaživanje potencijala za preventivne aktivnosti u zajednici pogođenoj traumom

Tijekom proteklih desetljeća doživjeli smo čitav niz traumatskih događaja: ratove, izbjeglištvo i migracije, ekonomske krize i siromaštvo, političke i prave potrese, poplave, pandemiju i razne teške osobne priče. Neki su od nas bili žrtve i svjedoci nasilja ili diskriminacije, ostali bez posla, izgubili zdravlje ili krov nad glavom, ostali bez bližnjih. Kako su se spomenuti događaji događali jedan za drugim i to u dužem vremenskom razdoblju, nije bilo prostora da se sve to obradi, a samim tim ni za pun oporavak. Postojeći resursi ponovno su se i ponovno crpili, a novi slabo razvijali jer mogućnosti za to gotovo da i nije bilo. Kada su resursi i mogućnost zaštite slabi, a izloženost traumatskim događajima dugotrajna i višestruka, postoji visok rizik od razvijanja kompleksnog (složenog) posttraumatskog stresnog poremećaja (kPTSP). Imajući u vidu u kolikom smo stupnju (bili) izloženi različitim vrstama trauma, čini se da na ovim područjima pitanje prevencije kompleksnog PTSP-a postaje jedno od sržnih pitanja brige o mentalnom zdravlju. Budući da najčešće nemamo utjecaja na to hoće li se traume dogoditi, ključni aspekt prevencije kPTSP-a postaje pitanje izgradnje i jačanja resursa. No, iako kao psiholozi ili psihoterapeuti svakodnevno radimo na osnaživanju klijentovih osobnih resursa, akcije usmjerene na jačanje i izgradnju resursa unutar zajednice više su „izuzetak nego pravilo“. U tom je smislu tema ovogodišnjeg skupa ne samo važna, već i krucijalna.

Polazeći od ove teze i teme, cilj predavanja bit će oslikati izazove s kojima se susreću pojedinac i zajednica pogođena traumom, kao i mogućnosti da se jačanjem i izgradnjom osobnih i komunalnih resursa radi na prevenciji (daljih i dubljih) trauma i problema. Prvi dio predavanja bit će posvećen razumijevanju kPTSP-a i analizi kako se povijesna, transgeneracijska i razvojna trauma prepoznaju, ispoljavaju i tretiraju u našem kulturno-povijesnom i kliničkom setingu, dok ćemo u drugom dijelu prikazati neke od empirijski validiranih tretmana kPTSP-a. Poseban naglasak bit će stavljen na shema terapiju čiji je primarni cilj upravo rad s razvojnom i kompleksnom traumom, odnosno pomaganje klijentima da zadovolje nezadovoljene temeljne (razvojne) potrebe promjenom dugotrajnih i ponavljajućih kognitivnih, emocionalnih, interpersonalnih i bihevioralnih obrazaca. S obzirom na to da razvoj i mentalno zdravlje promatramo sistemski, odnosno kao fenomene neodvojive od šire društvene zajednice, osvrnut ćemo se i na društveni kontekst, odnosno na neke dobre društvene akcije i štetne prakse u našem okruženju. Nadamo se da ćemo time otvoriti prostor da zajedno promišljamo i diskutiramo o tome kako, u zajednici pogođenoj traumom, dodatno osnažiti potencijal za preventivne aktivnosti. Voljeli bismo da zajedničko promišljanje iznjedri podstrek i za zajedničko djelovanje, odnosno da i mi postanemo ili nastavimo biti neka mala zajednica – neki resurs koji osnažuje i vlastite zajednice i ovu našu regiju.

Ključne riječi: prevencija, kompleksni posttraumatski stresni poremećaj, shema terapija, zajednica pogođena traumom, resursi

Tijana Mirović doktor je psihološke znanosti, certificirana shema terapeutkinja napredne razine, trenerica i supervizorica, racionalno-emocionalno-bihevioralna psihoterapeutkinja (Associate Fellow of Albert Ellis Institute) i sistemska obiteljska psihoterapeutkinja. Do 2019. radila je kao izvanredni profesor za uže znanstveno polje psihologije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, s kojega odlazi kako bi se u potpunosti posvetila privatnoj praksi koju je pokrenula 2009. godine. Dr. Mirović je tada u Beogradu osnovala Psihološko savetovalište „Mozaik“ u kome i danas radi kao direktorica programa, psihoterapeutkinja, edukatorica, medijatorica i glavna i odgovorna urednica publikacija koje izdaju Mozaik i Centar za shema terapiju Beograd (čiji je također osnivač). U okviru Centra za Shema terapiju Beograd (prvog akreditiranog i međunarodno priznatog trening centra za shema terapiju u regiji), dr. Mirović od 2016. radi kao direktorica, direktorica programa, trenerica i supervizorica, držeći edukacije i supervizije u zemljama bivše Jugoslavije, Grčkoj, Bugarskoj, Siriji i Egiptu. U okviru međunarodnog društva za shema terapiju (International Society of Schema Therapy) radi na poziciji nacionalnog i regionalnog koordinatora za certifikaciju (National and Regional Certification Coordinator), kao i člana Odbora za razvoj vještina kod supervizora (Supervisor Skills Development Committee) i Odbora za razvoj (nove) studije slučaja (Case Conceptualization Committee).
Pored akademskog i psihoterapijskog rada dr. Mirović od 1997. bavi se i društvenim aktivizmom u području mentalnog zdravlja, kroz vlastite inicijative i projekte, kao i kroz suradnju s brojnim organizacijama iz regije. Dr. Mirović je idejni tvorac i pokretač projekta „Trauma – naša priča“, autorica i voditeljica serijala „Heroji traume“ i „ZOOMiranje traume“. Ona je i autorica/suautorica kartica za shema terapiju, tri knjige, sedam poglavlja u knjigama i brojnih znanstvenih radova na temu psihoterapije i traume.